Način ispravnog učenja KEMPA

Kontakt/komunikacija i to neverbalna, što Kempo pokret jest, stvara pretpostavke, ali također i postavlja kao uvjet, ne samo gledanje, već i viđenje. Za viđenje je potrebna pomnost, trebamo biti u sada i ovdje i percipirati pokret u punoj svjesnosti. Sam proces učenja započinje pokretom koji izvodi naš učitelj, on u našem slučaju simbolizira sam život u svim svojim mijenama. Dolazak na trening, je početak našeg puta. Mi toga uopće nismo svjesni jer zapravo smo samo došli trenirati nešto što nam može pomoći u samoobrani ili za neku drugu sličnu svrhu. No, u našem slučaju početak vježbanja BL_Kempa znači da smo inicirani u svijet pažljivosti, prisutnosti, spremnosti za učenje, disciplinu, priznavanje svoje nesposobnosti, nevještosti … U koliko smo zaista ozbiljno zakoračili na Kempo Put, to znači da za sobom ostavljamo površnost. U koliko pak mislimo da Kempo možemo prevariti, moramo se suočiti s vlastitom obmanom koja u Kempu ne prolazi osobito na duže staze.  Kempo tehnike, stavovi, forme i sparinzi su tako dizajnirani da omogućuju istinskim Produhovljenim ratnicima prepoznavanje nepovoljnih tjelesnih i mentalnih stanja prije ili kasnije.

Naša povezanost s objektom promatranja, u našem slučaju to je ono što nam učitelj pokazuje, otvara nam plodno tlo za temeljito izučavanje samog procesa učenja, te svih grešaka i obmana koje u tom procesu mogu nastati. Mi našu „vjeru“ uglavnom vežemo uz onu poznatu parolu „Daj mi da vidim svojim očima, pa ću onda povjerovati“. Ja ovom prigodom neću temeljito govoriti o važnosti vjere, ona u našoj školi nema onakvo mjesto kakvo ima u velikim religijama, ali kao dio duhovne evolucije gotovo je nezaobilazni početak. Ovdje izneseno čovjek postaje to više svjestan što mu vjera manje treba. Na početku svog BL_Kempo puta jedino što imamo je nevještost, te želja i vjera da se to može promijeniti. Vjere možda i nismo svjesni, možda ju drugačije zovemo, možda smo ateisti pa smatramo da mjesta za vjeru nema. Uopće nije važno, važno je da smo na početku učenici jer smo došli učiti, učimo od učitelja bez puno pitanja, dakle vjernički. To je činjenica. Sva učenja su na početku dogma. Toga se ne treba stidjeti, niti smatrati da smo zbog toga ograničeni. To je početak puta. Upravo zbog toga i zbog prelaska na viši stupanj, naš trening nam ukazuje koliko je potrebno raditi na ovom početnom stupnju, na percepciji. Na tome da ono što gledamo stvarno i vidimo, ono što slušamo stvarno i čujemo. Za istinsko viđenje nije dovoljno imati samo zdrave oči i bistar um. Moramo gledanje obogatiti znanjem, našim spoznajama i mudrošću. Bez njih, čak i uz zdrave oči i bistar um puno stvari vidimo onakvima kakve one nisu. U koliko je to prisutno s „običnim“ Kempo pokretima i stavovima, kakva je tek situacija kada krenemo u sve suptilnije svjetove našeg uma i spirita. Zaista puno će nam toga promaknuti ili ćemo iskrivljeno vidjeti. Poslije se lako začahurimo u naučene svjetove navikovnih obrazaca, nesposobni istinski i u punoći sagledati sve nove trenutke koji dolaze tijekom BL_Kempo prakse, odnosno rijekom života. Ovdje kao i za većinu drugih bitnih stvari u Kempo treningu važno je imati kontinuitet, svjesnost stalne promjene i prolaznosti, te naviku preispitivanja.

Drugi i još važniji korak je razvoj „mentalnog oka“ odnosno ispravnog pretakanja „savršenog“ pokreta kojeg izvodi učitelj u naš vlastiti, te korištenje mentalnog oka za uočavanje svih odstupanja.

Ovaj proces započinje našom uvjetovanošću, no to nije toliko bitno, ono što je bitno jest svjesnost da smo krenuli Putem. Što će biti bolja osviještenost našeg trenutnog stanja (mogu/ne mogu, znam/ne znam, dovoljno sam brz/prespor sam, miran/nemiran…) imati ćemo bolju referencu za usporedbe tijekom puta, te samim time prepoznavati napredak, koji nas onda dodatno ohrabruje da nastavimo dalje. U koliko radimo poput stroja, koliko god to bilo dobro, mi smo vrlo limitirani jer bez svjesnosti, nema niti istinske duhovne evolucije i put vrlo brzo postaje slijepa ulica.

U Načinu kako sve to skupa radimo i doživljavamo krije se veliki dio same suštine Kempo Puta. Što smo vještiji zadaci postaju sve precizniji, moramo zamjećivati  sve sitnije detalje, a uz to od čisto tjelesnog pokreta, sve se više usmjeravamo na mentalna i duhovna stanja koja izniču i prate nas tijekom prakse.

Što je naša percepcija suptilnija, to je i zamjećivanje „savršenstva“ drugačije, tada uviđamo da puno toga što smo prije gledali, zapravo uopće nismo vidjeli. Percipiranje pokreta je općenito govoreći vrlo složena radnja, osobito kada ga se treba pretočiti u vlastiti pokret.

Uspostavljajući kontakt mi otvaramo komunikacijski kanal, taj kanal treba biti sa što manje grešaka. Greške nastaju našom dekoncentracijom, nervozom, površnošću, nezainteresiranošću, dosadašnjim iskustvima i sl. Sva mentalna stanja koja su i inače sastavnica naših života i funkcioniranja našeg uma, prisutna su i u treningu. Ono što je u treningu Kempa vrlo korisno jest očitost jer takva stanja se vrlo brzo prepoznaju. To nam naravno pomaže i u dijagnosticiranju drugih ljudi jer je jedna od ključnih stvari u borilačkom dijelu Kempa, prepoznavanje i korištenje slabih točaka kod protivnika, te znalačko čuvanje/prikrivanje vlastitih (koje su naravno tijekom ovog procesa osviještene). U koliko smo kvalitetno podučavani, te smo navedeni sustav primijenili i usavršili na vlastitom tijelu i umu, s vremenom ćemo razviti „intuitivnu dijagnostiku“ (Chisabetsu Shindan). Ova je dijagnostika izuzetno kvalitetna i sveobuhvatna. Ono što običnom oku lako ostane prikrito, vještijem još uvijek malo zamućeno, to intuitivnom oku teško promakne. Naravno u ratničkom smislu Chisabetsu Shindan ide zajedno sa Happomoku čineći Kempo produhovljenog ratnika gotovo nepobjedivim, osobito kada su u pitanju naši unutrašnji neprijatelji/demoni.

Pretakanjem učiteljeva pokreta u naš vlastiti, mi zatvaramo krug. Već samo ova konstatacija jasno ukazuje na važnost dvije potrebne kvalitete neprekinutosti i ustrajnosti. Ovaj krug bez stvarno dubokih razloga treba pokušati sačuvati najviše što možemo. On znači našu stopljenost sa simbolom savršenstva, a ono je rezultat neustrašiva pregnuća koja su nekoga uzdigla na majstorski nivo.  Za samog učenika nije toliko važno da je nasuprot njega zaista vrhunski majstor (iako je to naravno veliki dar), važnije od toga je NAČIN kako on pretače viđeno i to viđeno usavršava. Taj krug sadrži gotovo sve. Stalno promatranje izoštrava ono što je viđeno, tako da od prvotne grube forme, počinjemo zamjećivati sve sitnije detalje, kvalitetu samog pokreta, tijek i trajanje kontrakcije i opuštanja, od kuda dolazi snaga, držanje kompletnog tijela, disanje, pogled itd. Iz svega navedenog možemo procijeniti i ono nevidljivo, a vezano uz vitalnu energiju, mentalna i duhovna stanja koja su sastavnica izvođenja određenog pokreta. Zaista, kada samo malo proširimo panoramu i izoštrimo svoje viđenje dolazimo do nevjerojatno interesantnih otkrića, tako da nam teško može biti dosadno. Dosada je jedan od velikih generatora odustajanja od vježbanja. Upravo stoga, sve što ju smanjuje ili dokida je jako vrijedno. Gubitak kompasa nam također može u potpunosti narušiti ispravno usmjerenje, ali najveći broj otpornika i skretnica s Puta dolazi iz nerazumijevanja ili nepodržavanja ovdje iznesenog, a vezano uz ispravan Način učenja Kempa.

Kada se temeljito pročisti eksterni kanal, tada se još snažnije usmjeravamo na interni komunikacijski kanal koji ide prema jednom od ciljeva prakse, a to je potpuna integracija uma i tijela. Takvo stanje potpunog ujedinjenja najsnažnije se oslikava u simboličkoj gesti Naibakuken In („šaka unutrašnjih veza“).

Na kraju se nameće zaključak: Kempo pokret u školi Bijeli Lotos izveden na način kako to izvode Produhovljeni Ratnici, nije mahanje po zraku, već zaokružen sustav koji omogućuje plodonosno istraživanje i evoluciju. Istraživanje treba biti usmjereno prije svega na Način kako ga učimo, izvodimo i usavršavamo. U tom načinu se krije tajna. Kempo mistika nije prikrivanje, nego dapače buđenje i osvjetljavanje onoga što je već prisutno, ali traži da bude otkriveno. Taj način ne krije samo tajnu BL Kempo Ka napretka, već u koliko ga osvijestimo, razumijemo i usavršimo od njega u velikoj mjeri zavisi naša životna radost/sreća ili obrnuto.

Način kako prihvaćamo objektivne probleme (jednom riječju patnju) s kojima se tijekom života susrećemo je ključan. Patnja kao nadpojam koji uključuje sve što nas čini nezadovoljnim i nesretnim je esencijalna jer će se ona pojavljivati tijekom našeg života u ovom ili onom obliku u gotovo neprekinutom nizu. Dokinuti izvor patnje je stvarno veliki posao i za većinu nas smrtnika nemoguća misija. No, zbližiti se, razumjeti i usavršiti ono što je svakako najbliže, reklo bi se nadohvat ruke (iako je i to privid) jest Način kako se s njom nosimo. Spektar ide od toga da je bespogovorno prihvaćamo jer je to i tako sudbina (volja Božja), do toga da joj se suprotstavljamo svim silama. Kako god se borili s patnjom, nailazit ćemo na velike probleme jer će se ona stalno mijenjati, to je istinska metamorfoza naših neprijatelja koji nam donose nezadovoljstvo uobličeno u bol, tugu, jad, nemir, samoću, depresiju, ljubomoru, zavist, neispunjene snove i ambicije, nedostatak novca ili ljubavi…U načinu kako se nosimo s tim neprijateljem koji ima bezbroj obličja i tehnika napada je ključ naše pobjede, integriteta, naše sreće, mira i zadovoljstva. U tom načinu se krije iskra samog dokidanja, iskra iz koje malo po malo izrasta veliki pobjednik, onaj koji je sve tolerantniji, smireniji, otvoreniji, sretniji… Upravo stoga, ovakav način učenja kakav se njeguje u našoj školi Bijeli Lotos ima veliku vrijednost. On Vas ne čini robom već Vas gotovo neprimjetno oslobađa okova neznanja.